Posljednji se tekst bavio pojmom židovskog apokalipticizma nastojeći objasniti osnovne karakteristike te razloge njegova nastanka i popularnosti među židovskom populacijom u antici. Kada se uzme u obzir da su najstariji slojevi izvora o Isusu obilježeni takvim (apokaliptičkim) pogledom na svijet, postaje sasvim jasno da povijesnog Isusa nema bez rasprave o židovskom apokalipticizmu. Čak štoviše, primarni izvori Isusa jasno smještaju u kategoriju židovskih proroka koji su kroz vlastito javno djelovanje nastojali odgovoriti na društvenu krizu koja je u to doba pogađala prostor Palestine (strani okupator na prostoru Svete Zemlje) predviđajući posljednje dane, konačnu borbu između sila dobra i zla te uspostavu Kraljevstva Božjeg. Da bi se pripremili na to, prema tumačenju židovskih apokaliptičkih proroka, ljudi se moraju pokajati, obratiti te okrenuti Bogu. Onima koji, usprkos svemu, odbace židovskog Boga na koncu neće biti omogućen ulazak u Kraljevstvo Božje. Jednostavnije rečeno: neće biti spašeni.
Je li doista takav portret Isusa povijesno blizak istini? Je li najbolje, iz historiografskog kuta, Isusa iz Nazareta promatrati kroz interpretacijski ključ židovskog apokalipticizma? Kao što sam i napomenuo u jednom od prethodnih tekstova, osnovno je metodološko pravilo ono koje nalaže naglasak na izvorima koji su bliži događajima koje opisuju jer su oni, u pravilu (iako ne uvijek i svugdje!) pouzdaniji od kasnijih izvora. Kada, s time na umu, promotrimo izvore o Isusu otkrit ćemo postojanje konzistentnog obrasca apokaliptičkih poruka, tema i motiva. Najstariji dostupni izvori (“Q”, Marko, “M” i “L”) gotovo pa unisono portretiraju središnju ličnost kršćanstva unutar spomenutog okvira. Kasniji izvori ili reduciraju apokalipticizam (npr. Evanđelje po Ivanu) ili ga otvoreno negiraju (Tomino evanđelje). Je li to tek povijesna slučajnost ili je ipak riječ o znakovitoj povijesnoj stvarnosti? Zbog opsega ovih tekstova, nemoguće je ulaziti u sve dijelove dokaza u izvorima koji upućuju na apokaliptički karakter Isusova javnog djelovanja (o tome vidi više ovdje). U kratko: najstariji izvori konzistentno naglašavaju da je Isusova poruka bila usko vezana uz ideju skorog dolaska Kraljevstva Božjeg. Pri tome vrijedi imati na umu da je taj dolazak vrlo jasno i eksplicitno lociran na Zemlju – nije riječ o Kraljevstvu koje će biti negdje na nebesima. Njegovom će dolasku prethodni konačan i apsolutan poraz sila zla i svih onih koji su bili na strani Božjih protivnika. Samo će onima koji su ustrajali uz Boga, koji su se pokajali i obratili na vrijeme te oni koji su slijedili nauk Isusa Krista vrata novog kraljevstva biti otvorena. U tom će dolasku, kao posebni Božji izaslanik odnosno Mesija, veliku ulogu imati Sin Čovječji kojeg se u evanđeljima identificira kao Isusa Krista (iako među znanstvenicima postoje polemike o tome je li Isus sebe smatrao Sinom Čovječjim ili je držao da je to zasebna nebeska figura koja će doći u posljednje dane – ja sam skloniji onoj opciji koja afirmativno odgovara na ovo pitanje). Takvu je vrstu poruke Isus zastupao u svome javnom propovijedanju što je vidljivo u nizu najstaijih sačuvanih predaja (“Q”= Lk 17,24, 26-27; Mk 8,38-39; M= Mt 13,40-43; Lk 21,34-36). Prolaskom se vremena postepeno u izvorima smanjuje razina apokalipticizma u recepciji Isusove poruke što kulminira u apokrifnom Tominom evanđelju (napisano oko 120. godine) u kojem imate Isusa koji otvoreno kritizira ideju skorog dolaska Kraljevstva Božjeg (tekst je preveden s koptskog na hrvatski i dostupan u knjižnicama grada Zagreba). Čini se da su prvi kršćani, prolaskom vremena, postepeno odbacivali ideju prema kojoj je sukus Isusove poruke vezan uz skori dolazak Kraljevstva Božjeg te su konstruirali drugačije portrete središnje ličnosti kršćanstva koji se, opravdano, ne mogu smatrati povijesno pouzdanim.
Može li se takav zaključak poduprijeti pogledom na specifične kriterije autentičnosti o kojima je već pisano u jednom od prethodnih tekstova?
- Kriterij kontekstualnosti – Ne postoji nikakva kontekstualna prepreka u pozicioniranju Isusa unutar šireg interpretacijskog ključa obilježenog židovskim apokalipticizmom. Dapače, pogledom na druge izvore toga doba (vidi ovdje) postaje jasno da je to bio sasvim vitalan svjetonazorski trend židovstva 1. stoljeća! Ne samo da posjedujemo informacije o pojedincima (npr. Ivan Krstitelj i Teuda) već i za čitave zajednice (npr. Eseni) koje su zastupale ideje židovskog apokalipticizma.
- Kriterij višestrukog svjedočenja – O njemu i ne treba previše govoriti budući da je sve već rečeno. Niz najstarijih sačuvanih tradicija o Isusu naglašavaju apokaliptičku crtu.
Možda i najsnažniji dokaz u korist povezivanja Isusove poruke i židovskog apokalipticizma vezan je uz poveznicu između početka i kraja njegovog javnog djelovanja. Naime, nema pretjeranih sumnja u to da je Isusova karijera započela nakon krštenja na rijeci Jordan. Osim što je ova priča potvrđena u više neovisnih izvora (Evanđelje po Marku, Evanđelje po Ivanu te “Q”), ona prolazi i tzv. kriterij neugode budući da pretpostavlja da je Ivan Krstitelj bio u (duhovno) superiornoj poziciji u odnosu na Isusa (onaj koji kristi je po inerciji “iznad” onoga kojega se krsti). Uz to, priča prolazi i tzv. kriterij kontekstualnosti jer znamo da su postojali, osim Isusa i Ivana Krstitelja, i drugi proroci sa snažnom apokaliptičkom porukom o nužnosti pokajanja i dolasku Kraljevstva Božjeg. Poput drugih i Ivan Krstitelj je na kraju ubijen od vladajuće političko-vojne elite! Konačno, zašto bi Isus svojevoljno otišao Ivanu na krštenje osim ako se nije (barem okvirno) slagao s porukom koju je ovaj propovijedao. Isus se nije pridružio farizejima (židovska sljedba iz toga doba koja je zastupala rigorozno poštovanje Petoknjižja) ili saducejima (usko povezani s Hramom u Jeruzalemu). Nije se ni odlučio prikloniti Esenima koji su uspostavili jednu vrst monaške zajednice s ciljem održavanja ritualne čistoće. Na koncu, nije se pridružio ni tzv. “četvrtoj filozofiji” koja je zastupala rigorozan (političko-vojni) otpor prema rimskoj okupaciji Svete Zemlje. Umjesto svega toga, Isus je otišao krstiti se kod apokaliptičkog proroka koji je predviđao skori dolazak Kraljevstva Božjeg kojemu će prethodni posljednji sud. Doduše, teoretski je moguće (iako malo vjerojatno uzmemo li u obzir kriterij višestrukog svjedočenja) da je tijekom godinu dana propovijedanja u potpunosti promijenio vlastiti svjetonazor i tako odbacio svaki element židovskog apokalipticizma. No, ako pogledamo vrstu zajednice koja je nastala odmah nakon Isusove smrti, takva teoretska mogućnost pada u vodu. Kada se analiziraju najstariji kršćanski tekstovi koji nude detalje o prvim kršćanskim zajednicama (poslanice apostola Pavla) zaključak se nameće sam od sebe: prvi su kršćani vjerovali da žive na rubu dolaska novoga doba te povratka Isusa Krista koji će suditi i žive i mrtve – nagraditi one koji su ga slijedili ulaskom u Kraljevstvo Božje te kazniti one koji su ga odbacili. Primjerice, upravo se takva slika prve kršćanske zajednice može vidjeti u poslanici koju je Pavao sredinom 1. st. napisao zajednici u Solunu (1 Sol 4,13-18). Dakle, Isusovo je javno djelovanje započelo povezivanjem s apokaliptičkim prorokom Ivanom Krstiteljem, a završilo pojavom zajednice koja nije samo vjerovala u njegovo uskrsnuće već i njegov skori povratak te dolazak Kraljevstva Božjeg. Ono što spaja početak i kraj jest upravo Isus i njegovo javno djelovanje. Stoga je sasvim opravdano kazati da je povijesnog Isusa (iz vizure historiografije) najbolje razumjeti u kontekstu židovskog apokalipticizma.
Sve to naravno ne znači da je njegova poruka bila apsolutno istovjetna onome što su propovijedali svi ostali pojedinci koji se pojavljuju u izvorima 1. stoljeća, a koji se s pravom smještaju u kategoriju apokalipticizma. I dalje ostaje prostor za proučavanje specifičnih elemenata njegove poruke što je svakako tema za novi post.