Prethodni je tekst iznio, pozivajući se na E. P. Sandersa, nekolicinu osnovnih činjenica oko kojih gotovo pa postoji unison konsenzus kada je posrijedi lik i djelo Isusa iz Nazareta. Jedna od tih je i svakako ideja apokalipticizma koja predstavlja suštinski okvir njegovog javnog djelovanja sažetog u kratku poruku koju Isus upućuje okupljenima na samom začetku svoje “karijere”: Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju! Da bismo mogli shvatiti smisao Isusove poruke potrebno je poznavati društveno-kulturološki kontekst iz kojeg i potječu ove riječi. Važnost se konteksta u istraživanju povijesti ne može precijeniti. Održite li javno predavanje o “Sinu Božjem” na rimskom trgu danas 99,99% slušatelja će zaključiti da govorite o Isusu iz Nazareta. Da je netko održao predavanje s istim naslovom na rimskom trgu 55. godine 99,99 % slušatelja bi zaključilo da se zapravo govori o caru Augustu. Što onda znači sintagma “Sin Božji”? Ovisi u kojem je kontekstu izrečena, kada i gdje! Što znači riječ “religija”? Opet: ovisi u kojem kontekstu, kada i gdje! Usprkos stanovitom (politički motiviranom) otporu njemačkog teološkog kruga s početka 20. st., većina suvremenih znanstvenika drži da se povijesnog Isusa najbolje može razumjeti kroz vizuru onoga što se u udžebnicima naziva židovski apokalipticizam. U nastavku teksta pokušat ću sažeti osnovne spoznaje o tom fenomenu čije nam poznavanje olakšava proučavanje središnje ličnosti kršćanske religije.

Židovima je u vrijeme Isusova rođenja prisutnost stranog političko-vojnog okupatora bila itekako poznata stvarnost. Naime, u to je vrijeme prostor Palestine bio pod vlašću Rima što je za jednu od posljedica imalo i obvezu plaćanja poreza kojim se financirala carska infrastruktura (ceste, mostovi, javne zgrade i sl.) te vojska. Projekcije suvremenih znanstvenika ukazuju na to da je prosječni seljak u Palestini morao izdvajati otprilike 13 % svojih prihoda za potrebe rimske administracije i vojske uz to što je zasebno morao udržavati židovsku političko-religijsku elitu te hram u Jeruzalemu. Posljedično, otprilike trećina dobiti odlazila je iz ruku onoga koji ju je zaradio. U svijetu u kojem većina stanovništva živi na rubu siromaštva, obveza poreznog tereta i nije bila pretjerano omiljena. Istovremeno vrijedi istaknuti da je odnos Rimljana prema Židovima u Palestini bio nešto bolji u odnosu na druge narode koji su se našle pod rimskom upravom. Naime, još od vremena Julija Cezara, Židovi nisu morali služiti u rimskoj vojsci niti su ju morali neposredno podupirati. Također, prisutnost vojske na prostoru Palestine nije bila sveobuhvatna pa ste tako imali prostore (npr. Galileja – gdje je Isus rođen i odrastao) u kojoj nije bila stacionirana niti jedna rimska legija. U Judeji (koja je bila pod direktnom upravom Rima kroz položaj prefekta) je prisutnost rimske vojske bila ipak nešto značajnija budući da je bila stacionirana u Cezareji (otprilike dva dana hoda od Jeruzalema) gdje je i stolovao rimski prefekt. Nemoguće je pronaći jedinstven odgovor na pitanje odnosa kojeg su Židovi imali prema konceptu i stvarnosti rimske okupacije Svete Zemlje. Zasigurno je postojao i dio Židova koji su takav ishod smatrali prihvatljivim. Međutim, dobar dio stanovništva nije mogao pristati uz takvu političko-društvenu konstelaciju stvari. Načelno gledano, otpore Židova prema Rimljanima tijekom 1. st. možemo katalogizirati na sljedeći način:

1. Tihi prosvjedi koji su znali eskalirati u otvoreni sukob. Ilustrativan primjer ove kategorije dogodio se polovicom 1. st. kada je prokurator Judeje bio Ventidije Kuman. Tijekom obilježavanja židovskog blagdana Pashe, jedan od rimskih vojnika je na zidinama hrama odlučio javno iskazati nepoštivanje židovskih religijskih običaja. Prisutnim se Židovima to nije svidjelo pa su napali rimske vojnike. Vijest je vrlo brzo stigla do Kumana koji je poslao pojačanje, a rezultat je bio više tisuća mrtvih Židova!
2. Nenasilni prosvjedi od kojih se najznačajniji dogodio 26. god. kada je Poncije Pilat, po preuzimanju dužnosti prefekta Judeje, odlučio u Jeruzalem uvesti rimsko znakovlje koje je i uključivalo sliku cezara što je za brojne Židove predstavljalo najstrožu vrstu bogohuljenja. Nekoliko je stotina Židova otišlo prosvjedovati pred njegovu prijestolnicu u Cezareji. Peti je dan prosvjeda rimski prefekt odlučio vojskom opkoliti Židove te ih prijetnjom smrću prisiliti na povratak svojim kućama. Međutim, Židovi su jasno istaknuli da su spremni umrijeti za vlastitu religiju što je nagnalo Pilata da se povuče.
3. Pojava proroka. Specifičan vid židovskog otpora prema stranoj okupaciji vezan je uz sporadične pojave proroka koji predviđaju brzu i direktnu intervenciju Boga koji će pobjediti “sile zla” i osloboditi Židove. U izvorima se tako (između ostalih) spominje i stanoviti Teuda koji je 15-ak godina nakon Isusove smrti poveo dio Židova prema rijeci Jordan tvrdeći da će ondje (uz Božju pomoć) razdvojiti vodu i otvoriti put onima koji ga slijede. Vijest o njegovom planu stigla je do rimskog namjesnika koji je, u strahu od potencijalne pobune, poslao vojsku koja je u krvi ugušila ovaj pokret, a Teudinu glava vratila u Jeruzalem da se svi ostali mogu uvjeriti što ih čeka ako se odluče ići njegovim stopama. Poruka je bila okrutna, jednostavna i vrlo jasna!
4. Nasilne pobune. Razdoblje 1. st. svjedočilo je i pojavi aktivnog te otvorenog sukoba Židova s Rimljanima. Prvi takav eksces zbio se oko 6. godine po. Kr. (10ak godina nakon Isusova rođenja) kada je Herod Arhelaj svrgnut te je prostor Judeje pao pod direktnu upravu kroz instituciju rimskog namjesnika. Stupanjem na tu službu Poncije Pilat je donio odredbu o popisu stanovništva (zbog poreznih nameta) što se dijelu židovske populacije nije svidjelo. Došlo je do otvorenog sukoba kojeg je rimska vojska brzo i efektivno ugušila.

U pozadini ovakvih političko-društvenih previranja postojala je svojevrsna ideologija koju većina znanstvenika naziva židovski apokalipticizam. Pojam “apokalipticizam” potječe od grčke riječi za otkrivenje (grč. ἀποκάλυψις). On pretpostavlja duboko uvjerenje prema kojemu je Bog pojedincima otkrio da će se u skoroj budućnosti direktno umiješati, pobijediti sile zla te uspostaviti svoje kraljevstvo na zemlji. Za spomenuti svjetonazor znamo iz niza drugih antičkih izvora poput Knjige proroka Daniela koju suvremeni znanstvenici datiraju u sredinu 2. st. (razdoblje tzv. pobune Makabejaca protiv vlasti sirijskog kralja Antioha IV Epifana). Židovski je apokalipticizam rastao u turbulentnoj povijesti toga naroda obilježenoj s dvije načelno kontradiktorne stvari. S jedne su strane Židovi stoljećima vjerovali da je Bog sklopio savez s njima u kojem im je, u zamjenu za štovanje i opsluživanje Njegovih zakona, obećao božansku zaštitu i naklonost. S druge pak strane, stvarnost političkih odnosa ukazivala je na višestoljetnu inferiornu poziciju Židova koji su se nalazili pod upravama različitih okupatora (od Babilonaca preko Sirijaca do Rimljana). Iz takve su kognitivne disonance nastala dva specifična odgovora.

1. Prvi odgovor su ponudili židovski proroci koji su ustvrdili da je židovski narod skrenuo s pravog (Božjeg) puta te je upravo to razlog svih političkih nedaća koje su ih snašle. Potrebno je vratiti se na pravi put i sve će ponovno biti u redu.
2. Druga se vrsta odgovora javila u vrijeme spomenute pobune Makabejaca (sredina 2. st. pr. Kr.) kada su pojedini Židovi ustvrdili da je za zlo koje vlada u svijetu odgovoran netko drugi, a ne Bog. U tom se razdoblju i prvi puta jasno javlja koncept Sotone kao glavnog i najvećeg Božjeg neprijatelja. Prema tom mišljenju, Bog je i dalje konačni vladar svega stvorenoga, ali je iz nekog neshvatljivog razloga prepustio trenutno silama zla kontrolu nad svijetom. Međutim, takva konstelacija društvenih odnosa neće trajati zauvijek. Bog će (i to vrlo brzo!) neposredno intervenirati u svijet, pobijediti sile zla te uspostaviti vlastito kraljevstvo na Zemlji u kojem će živjeti svi oni koji su ga vjerno štovali i slijedili. Ostali će biti uništeni u okviru Posljednjeg suda te će na taj način biti onemogućena participacija u novom i vječnom Božjem kraljevstvu.

Židovski je apokalipticizam (sažet u drugoj vrsti odgovora) imao četiri glavna obilježja:

1. Dualizam – vjerovanje da postoje dvije fundamentalne komponente stvarnosti: sile dobra (na čelu s Bogom) i sile zla (na čelu sa Sotonom). U takvom poretku stvari nije bilo mjesta za neutralnost. Niste mogli “glumiti Švicarca”. Ili ste uz Boga ili ste uz sile zla. Takav je dualizam imao jasne povijesne implikacije utoliko što je čitavu ljudsku stvarnost dijelio na dva razdoblja: sadašnje i buduće doba. Zlo, grijeh, patnja i smrt vladaju sadašnjim razdobljem. No, Bog će vrlo brzo intervenirati te nadvladati sile zla i uvesti kraljevstvo Božje na Zemlji u kojem više neće biti ni patnje, ni bolesti, ni grijeha, pa čak ni smrti.
2. Trenutni pesimizam – iako će (in the long run) sve biti u redu, trenutna je situacija izuzetno loša. Židovski apokalipticizam je držao da će oni koji trenutno stoje uz Boga izuzetno patiti zbog toga, a stvari će ići sve gorim i gorim putem dok Bog ne odluči direktno intervenirati u poredak stvari. Upravo je direktna Božja intervencija jedini mogući izlazak iz začaranog kruga pesimizma. Nikakve političke revolucije, promjene režima, dolazak drugog stranog okupatora ili pak uspostava neovisne židovske države – sve to neće pomoći.
3. Božja potvrda – na koncu će se ipak Bog umiješati i potvrditi svoje ime i svoju vlast. Taj proces neće uključivati samo židovski narod već i sve ostale. Tekstovi iz miljea apokalipticizma predviđaju da će u posljednjim danima i brojni “pogani” prijeći na stranu Boga te će time ući u Kraljevstvo Božje. Nije postojao jedinstven odgovor na pitanje: “Kako će točno Bog intervenirati”. Prema tumačenjima pojedinih tekstova, Bog će poslati mesiju/otkupitelja (čovjeka) koji će predvoditi sile dobra u konačnoj bitci protiv sila zla. Drugi su pak tekstovi predviđali Mesiju kao kozmičkog suca (Sina Čovječjeg) koji će na “oblacima nebeskim” doći i pobijediti sile zla. Postojale su i one zajednice Židova (npr. Eseni) koje su vjerovale da će Mesija biti netko iz svećeničkog staleža.
4. Blizina – prema tumačenjima židovskih apokalipticista, spomenuta će Božja potvrda stići vrlo brzo. Stoga je svim grešnicima bolje da se čim prije pokaju i okrenu Bogu jer je Kraljevstvo Božje “iza ugla”. Riječima jednog židovskog apokaliptičkog proroka iz 1. st.: “Zaista, kažem vam, neki od ovdje nazočnih neće okusiti smrti dok ne vide da je kraljevstvo Božje došlo u sili” (Mk 9,1).

Tek je s poznavanjem osnovnih karakteristika židovskog apokalipticizma moguće shvatiti brojne Isusove izreke zapisane u kanonskim evanđeljima o potrebi pokajanja, dolasku Kraljevstva Božjega, Posljednjem Sudu i sl. Ovaj je tekst zamišljen kao kontekstualni uvod u sljedeći dio koji će progovoriti o Isusovom javnom djelovanju u kontekstu židovskog apokalipticizma.