• 

Moj interes prema povijesti ranog kršćanstva javio se otprilike na drugoj godini studija povijesti. U tom me kontekstu posebno zaintrigirala problematika povijesnog Isusa koja pretpostavlja nastojanja povjesničara, teologa, sociologa religije, antropologa i drugih iz srodnih znanstvenih disciplina da otkriju, koristeći se alatima povijesne znanosti, tko je zapravo bio Isus iz Nazareta i koji su osnovni elementi njegova javnog djelovanja. Naravno da sam instantno postao svjestan koliko ta tema, u društvu koje se (barem načelno) smatra kršćanskim, može biti kontroverzna. Ne treba smetnuti s uma jednu vrlo prostu činjenicu: Isus je središnja ličnost najraširenije religije svijeta. Stotine milijuna ljudi mu diljem planete doslovno predaju vlastite živote i vode se prema njegovim načelima vjerujući u njegovu božansku narav i uskrsnuće. Crkva je posljednjih 1900 godina čuvala priču o Isusu zapisanu u kanonskim evanđeljima. Za vjernike su oni (kao i ostatak Biblije!) Božja riječ: tekstovi koje je sâm Bog (stvoritelj svemira i svega što je ikada postojalo i što će ikada postojati) nadahnuo. Pristupati kao povjesničar takvoj vrsti tekstova može dovesti do vrlo neugodnih i kontroverznih situacija. Riskirate da ćete sa svojim argumentima i zaključcima (neovisno o njihovoj epistemološkoj kvaliteti) možda nekoga uvrijediti ili mu na određen način poljuljati vjeru s kojom je odrastao i koja mu toliko znači. Dakle, nije baš isto proučavati Gaja Julija Cezara i Isusa iz Nazareta. Međutim, znao sam da postoje povjesničari koji se bave ovim razdobljem bez da im je to na bilo koji način ugrozilo vlastitu vjeru. Baš kao što postoje na stotine znanstvenika (fizičara, kemičara, astronoma, biologa i sl.) koji ne vide nikakvu kontradikciju između vlastitih istraživačkih interesa i religije kojoj pripadaju. Duboko uvjeren u neovisnost i samostalnost dvaju domena (religija i znanost) postepeno sam krenuo istraživati razdoblje ranoga kršćanstva što je uključivalo i studije o životu i djelu Isusa iz Nazareta.

Prva ozbiljnija knjiga ove istraživačke domene koja mi je pala na ruke bila je ona američkog povjesničara E. P. Sandersa jednostavnog naslova The Historical Figure of Jesus. Riječ je o jednom od najuglednijih stručnjaka u svome području kojeg, osim iznimnog poznavanja ove tematike, krasi i jednostavan te pitak diskurs koji svakom početniku pristupačno otvara vrata analizama povijesnog Isusa. Nešto što mi je itekako trebalo te 2012. godine! Posebno je zanimljivo to što Sanders knjigu započinje navodeći niz stvari o Isusu i njegovu životu koje naziva “nedvojbenim činjenicama” oko kojih se slažu praktički svi povjesničari. Kroz poglavlja koja slijede Sanders čitatelje postepeno vodi kroz te činjenice što na koncu dovodi do zaokružene priče o povijesnom Isusu koja čovjeka poziva na daljnje istraživanje i propitkivanje. Teško je precijeniti važnost koju je njegova knjiga imala na moj daljnji istraživački rad. Svi vi koji se bavite sličnim poslom znate koliko loša knjiga može negativno djelovati na vlastitu percepciju određene teme. U ovom je slučaju Sanders dovoljno stvari objasnio, ali je istovremeno ostavio taman prostora da se krene u ozbiljno proučavanje povijesnog Isusa što će sa sobom naknadno povući i proučavanje jezika na kojem su ti izvori napisani, čitanje raznih antropoloških studija o kulturi na prostoru Palestine 1. stoljeća, izučavanje određenih elemenata iz sociologije religije (Max Weber, karizma i sl.) itd. U proteklih sam nekoliko postova tek zagrebao ispod površine onoga o čemu Sanders govori u svojoj knjizi. Pokušao sam približiti prirodu izvora o Isusu iz Nazareta, njihovu (historiografsku) vrijednost i probleme te osnovne metodološke alate kojima povjesničari barataju prilikom istraživanja njegova lika i djela. Ispod te površine se kriju milijuni manjih detalja kojima bi se mogla posvetiti zasebna serija postova. Tko zna, možda će i to nekada u budućnosti postati stvarnost ovog bloga! Za sada mi se (kao završetak ove kratke serije) čini adekvatnim prenijeti spomenutu listu američkog povjesničara s nekolicinom vlastitih komentara. Ni po čemu to ne znači da je u toj listi sažeto sve što historiografija može kazati o Isusu iz Nazareta! Da je doista tako, istraživanja bi davno prestala i ne bi (samo u posljednjih dvadesetak godina) bilo objavljeno na stotine i tisuće knjiga, članaka, zbornika radova i sl. Uostalom, ne bi na zapadnim sveučilištima postojala serija kolegija koje se isključivo bave problematikom povijesnog Isusa niti bi postojali doktorati iz toga područja! Ono što Sanders navodi su osnovne činjenice oko kojih među znanstvenicima praktički nema dvojbi!

1. Isus je rođen oko 4. god. pr. Kr. blizu vremena smrti židovskog kralja Heroda Velikog.

• Iz sačuvanih je izvora nemoguće precizno odrediti godinu (a kamoli dan ili mjesec!) Isusova rođenja. Tragovi koje posjedujemo upućuju na posljednje godine Heroda Velikoga pa se stoga u udžbenicima često navodi da je Isus rođen oko 4. god. pr. Kr. Priča o Isusovu rođenju 25. prosinca je naknadna tradicija koja nema veze s 1. stoljećem i najstarijim izvorima pa se stoga opravdano ne može smatrati pouzdanom!

2. Odrastao je u Nazaretu, malenom selu u Galileji.

• Prema svemu sudeći život Isusa iz Nazareta bio je obilježen spomenutim selom u kojem je proveo dobar dio života. U to je vrijeme Galileja bila pod upravom Herodovog sina Heroda Antipe koji je tim prostorom vladao kroz čitavo razdoblje Isusova života. Također, vrlo je vjerojatno Isus većinu svog javnog djelovanja proveo putujući selima i manjim mjestima na prostoru Galileje uz iznimku posljednja dva tjedna kada je sa svojim učenicima posjetio Jeruzalem. Iako se takve spoznaje mogu smatrati zanemarivo vrijednim, one nam mogu, kada se u obzir uzmu antropološka istraživanja, mnogo toga reći o obrascima Isusova života. Primjerice, problematika njegovog obrazovanja i pismenosti (“Je li Isus znao čitati i pisati) se ne može razumjeti bez prihvaćanja elementarnih okolnosti života na periferiji Palestine 1. stoljeća. Upravo su o tome novozavjetni antropolozi mnogo istraživali i pisali (vidi ovdje).

• 

3. Isusova je javna “karijera” započela nakon što ga je krstio Ivan Krstitelj.

• O Ivanu Krstitelju prvenstveno znademo na temelju onoga što donose kanonska evanđelja, ali i židovski povjesničar Josip Flavije. Sva četiri evanđelja spomenuti događaj apostrofiraju kao transformacijski trenutak u Isusovu životu nakon kojeg će i započeti njegovo javno djelovanje.

4. Osnovni je element Isusova propovijedanja bio naglasak na skorom dolasku Kraljevstva Božjeg.

• Ilustrirano je to u prvim riječima koje je uputio svojim sljedbenicima: “Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!”. Takva vrsta diskursa nije bila nepoznata židovskom kulturološko-religijskom habitusu 1. st. i s pravom se ona dovodi u vezu sa tzv. židovskim apokalipticizmom. No, kako točno razumjeti Isusov koncept Kraljevstva Božjega predmet je kontinuirarnih rasprava svih onih koji su uključeni u studiozna proučavanja njegova lika i djela.

5. Kada je imao oko 30. godina posjetio je Jeruzalem kako bi ondje proslavio Pashu.

• Dolazak Isusa u Jeruzalem potvrđuju sva četiri kanonska evanđelja te se taj događaj opravdano smatra povijesno pouzdanim podatkom. No, opisi samih detalja ulaska u Jeruzalem su, iz historiografske perspektive, problematični.

6. Tijekom svog boravka u Jeruzalemu, Isus je posjetio tamošnji hram gdje je uzrokovao manji izgred.

• Sva četiri kanonska evanđelja donose ovaj podatak te je vrlo vjerojatno do njega došlo, ali u puno manjem obujmu. Primjerice, detalji koji apostrofiraju kako je Isus svojim potezom uspio protjerati sve trgovce i u potpunosti zatvoriti hram su vrlo upitni te ih većina povjesničara ne smatra pouzdanima.

7. U Jeruzalemu je održao i posljednju večeru sa svojim učenicima.

• Ne, na toj večeri mu s lijeva nije sjedila Marija Magdalena!

8. Židovska političko-religijska elita Jeruzalema ga je ubrzo nakon toga dala uhititi.

• Uhićenje je pak bilo posljedica izdaje koju je počinio jedan od Isusovih najbližih sljedbenika (Juda Iškariotski). Izdaja Isusa se također smatra jednom od sigurnih povijesnih činjenica oko kojih suvremeni znanstvenici ne dvoje previše.

9. Isus je potom smaknut na križu prema naredbi rimskog prefekta Poncija Pilata.

• Iako će kasniji ranokršćanski tekstovi (npr. Petrovo evanđelje) naglašavati židovsku krivnju za Isusovu smrt (što će dijelom uzrokovati i pojave antisemitizma u srednjem vijeku), povijesna stvarnost sugerira da je na tom prostoru u tom razdoblju jedino rimski prefekt imao pravo i odgovornost nekoga osuditi na smrt raspećem. Isto tako, portreti Pilata koji naglašavaju njegovu nesigurnost te nevoljkost u kažnjavanju Isusa su vrlo vjerojatno književni toposi specifičnih autora koji nemaju uporišta u povijesnoj stvarnosti. No, to je tema za jedan od budućih tekstova.

10. Nakon njegove smrti (iako je nemoguće kazati točno kada) Isusovi su prvi učenici razvili vjerovanje prema kojemu ga je Bog uskrsnuo i uzdigao na nebo.

• Na temelju tog je vjerovanja njegova sljedba nastavila, ne samo egzistirati nakon njegove smrti, već i aktivno privlačiti druge u zajednicu koja se (tada) još uvijek smatrala dijelom židovskog kulturološko-religijskog habitusa.

To je sažetak osnovnih činjenica o povijesnom Isusu koje je Sanders iznio u uvodu spomenute knjige. U ovom kontekstu te činjenice predstavljaju kulminaciju ranijih tekstova kojima je bio cilj približiti historiografske spoznaje o Isusu širem čitateljstvu. Od prvog čitanja njegove knjige prošlo je mnogo godina. Vlastiti me istraživački put odveo ipak u nešto drugačijem smjeru (prema 2. i 3. stoljeću), ali sam se često znao vraćati ovoj knjizi i temi povijesnog Isusa. Sanders je doista bio majstor svog zanata tako da bih svakome koga zanima ova tematika sugerirao da krene istim putem kao i ja. Gdje ćete na koncu stići i kakve ćete zaključke izvući o tome tko je Isus bio, što je naučavao i zašto je na koncu ubijen – who knows!