
U prethodnom sam postu tek načeo temu kriterija koje povjesničari koriste prilikom proučavanja Isusovog života. Objasnio sam generalne metodološke upute koje se mogu aplicirati na proučavanje bilo koje povijesne ličnosti. Nastavak ovog teksta bavit će se specifičnim kriterijima pomoću kojih se određuje autentičnost priča o Isusovu životu koje prenose kanonska evanđelja. Dakako, taj je pristup uvijek ograničen na razinu historiografije. To pak znači da je nemoguće, na temelju povijesne analize, ulaziti u određivanje istinitosti različitih metafizičkih tvrdnji koje se nalaze u evanđeljima. Primjerice, posao povjesničara nije pokušati dokučiti je li Isus doista hodao po vodi ili je li ga Bog doista uskrsnuo. Takva su pitanja izvan dosega historiografije jer pretpostavljaju kršenje metodološkog naturalizma koji mora biti osnova svakog povijesnog rada. No isto tako, historiografska analiza zahtijeva da se svim novozavjetnim tekstovima (od Pavlovih poslanica do evanđelja) pristupa na isti način kao i drugim izvorima iz antike poput Tacitovih Anala ili Senekinih pisama. Konkretnije rečeno, povjesničar ne može prihvatiti bilo koju teološku poziciju koja bi zastupala tezu apsolutne nepogrešivosti evanđelja. Uostalom, ako se prihvati ideja da, primjerice, Markovo evanđelje donosi autentičnu povijest u svim svojim dijelovima uključujući i najmanje detalje (“Točno onako kako se doista i zbilo bez ikakve pristranosti i grešaka”) tada po inerciji i nestaje potreba za bilo kakvom historiografskom analizom. Sve što je potrebno jest otvoriti Markovo evanđelje i pročitati što se doista zbilo u Isusovom životu (od one generalne slike do svih ostalih detalja).
S uvodnim opaskama na umu, sada smo u poziciji preusmjeriti našu raspravu na primjere kriterija autentičnosti. Jedan od osnovnih takvih primjera svakako je kriterij višestrukog (neovisnog) ponavljanja. Racio koji stoji u pozadini ovog kriterija je vrlo jednostavan. Konačno, i u sudskim je procesima poželjnije imati više neovisnih svjedoka/izvora koji potvrđuju neki događaj ili izjavu iz prošlosti. Doduše, pri korištenju ovoga je kriterija vrlo važno biti oprezan. Naime, ključna je stavka neovisnosti. Ako četiri autora samo prepisuju od petog, tada nemate višestrukost. Sve što imate jest jedan izvor od kojeg su ostala četiri samo prepisala. Generalno gledano, o Isusovom životu imamo nekolicinu različitih i neovisnih izvora koji su nastali u razdoblju od 20 do 60 godina od Isusove smrti: Markovo evanđelje, Pavao te autori tzv. “Q”, “M” i “L” izvora (vidi prethodni post!). Svi su oni pisali neovisno jedni o drugima te stoga doista predstavljaju višestruka svjedočanstva o životu Isusa iz Nazareta. Ako primijenimo spomenuti kriterij na pojedine epizode iz Isusova života možda Vam sve ovo postane još jasnije. Primjerice, poveznica između početka Isusove javne karijere i Ivana Krstitelja osvjedočena je, ne samo u Markovom evanđelju, već i u tzv. Q izvoru te kod autora Ivanovog evanđelja koji, prema svemu sudeći, nije crpio iz sinoptika (Marko, Matej i Luka) prilikom sastavljanja svoga evanđelja. Zašto sva tri izvora povezuju početke Isusovog javnog djelovanja s Ivanom Krstiteljem? Vrlo vjerojatno zato jer je to doista tako i bilo. Slično tomu, topos Isusovog praštanja grešnicima nalazimo u nekoliko neovisnih izvora: Markovo evanđelje, “Q” te “L”. Stoga je razumno zaključiti da je to doista bio dio Isusova identiteta.
Još jedan vrlo interesantan kriterij kojeg znanstvenici često koriste može se nazvati kriterij aramejskog porijekla. Opće je prihvaćeno da je materinji jezik Isusa i njegovih prvih sljedbenika bio aramejski što je i slučaj sa gotovo svim stanovnicima ruralnih dijelova Galileje u 1. st. Također, poznato je da su kanonska evanđelja izvorno napisana na starogrčkom jeziku. Pravilo koje proizlazi iz ovog kriterija može se sažeti na sljedeći način: Ako se pojedina Isusova izreka u evanđeljima može prevesti sa starogrčkog na aramejski i ako pri tome ona dobiva svoj puni smisao, tada se vrlo vjerojatno radi o izreci koja potječe od Isusa. Evo jedan ilustrativan primjer. Na koncu poznate priče o apostolima koji su radili u subotu (što i nije bilo baš prihvaćeno u židovskim krugovima toga razdoblja) Isus je izjavio sljedeće:
- “Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Stoga, Sin Čovječji gospodar je subote” (Mk 2,27-28)
Na prvi pogled ova izreka stvara više magle nego li čistine. Čemu ovo “stoga”? Na koji je način to što je Bog stvorio subotu radi čovjeka povezano s time da je Sin čovječji gospodar subote? Zašto jedno vodi do drugoga? Čini se kao da je nemoguće iz premise izvući takav zaključak. Međutim, kada se izreka prevede nazad na aramejski jezik sve postaje jasnije. Naime, pojmovi “čovjek” i “Sin čovječji” na starogrčkom (“ἄνθρωπος”, “ὁ υἱὸς τοῦ ἀνθρώπου”) su vrlo vjerojatno prijevodi jedne te iste riječi na aramejskom: “bar nasha“. Na aramejskom bi stoga ova izreka izledala ovako nekako:
- “Subota je stvorena radi bar nasha, a ne bar nasha radi subote. Stoga, bar nasha gospodar je subote”
Drugim riječima, zato što je subota stvorena radi čovjeka, a ne obrnuto, ljudi su važniji od bilo kojeg dana u tjednu. Autor Markova evanđelja je preveo pojam bar nasha na dva različita načina. U prva dva primjera je preveo kao “čovjek”, da bi u trećem isti pojam preveo kao “Sin čovječji” (titula koju su prvi kršćani povezali s Isusom). Time je stvorio stanoviti lingvistički problem koji naprosto nestane kada se izreka prevede nazad na aramejski.
Sličan se oblik lingvistički-kontekstualnog kriterija može upotrijebiti i u detekciji onih tradicija iz evanđelja koje vrlo vjerojatno nisu autentične. Eklatantan primjer toga jest poznati dijalog između Isusa i Nikodema koji se nalazi u trećem poglavlju Ivanova evanđelja. Sporni je pasus potrebno citirati u cijelosti:
- „Bijaše među farizejima čovjek imenom Nikodem, ugledan Židov. On dođe Isusu obnoć i reče mu: ‘Rabbi, znam da si od Boga došao kao učitelj jer nitko ne može činiti znamenja kakva ti činiš ako Bog nije s njime’. Odgovori mu Isus: ‘Zaista, zaista, kažem ti: tko se ne rodi nanovo, odozgo, ne može vidjeti kraljevstva Božjega!’“
Nastavak dijaloga otkriva da je Nikodemu nejasno kako se to čovjek može ponovno roditi. Nedoumica je posljedica činjenice što je na starogrčkom ista riječ za oba pojma (“nanovo” i “odozgo”): ἄνωθεν. U pokušaju razjašnjavanja situacije Isus ulazi pred Nikodemom u daljnju elaboraciju što i nije toliko važno za našu temu. No, važno jest da čitava nedoumica koja predstavlja srž ovog dijaloga i nema pretjeranog smisla iz historiografske perspektive. Naime, ona je na starogrčkom jeziku moguća zbog višeznačnosti pojma ἄνωθεν. Međutim, na aramejskom jeziku postoje dvije različite riječi za “nanovo” i “odozgo” – baš kao što je to slučaj i u hrvatskom jeziku. Jednostavnije rečeno, ovaj se razgovor (barem kako je opisano u Ivanovom evanđelju) nije mogao odviti jer se ne uklapa u osnovni lingvistički kontekst. Za kraj se može istaknuti i tzv. kriterij neugode prema kojemu se one Isusove izjave koje su mogle izazvati neugodu ili sablažnjivost u odnosu na prvu kršćansku Crkvu mogu smatrati pouzdanima. Racio toga kriterija je također vrlo jednostavan: malo je vjerojatno da bi prva kršćanska Crkva (u godinama nakon Isusove smrti) izmislila elemente iz njegova života koji bi mogli izazvati neugodu njegovim sljedbenicima. Kao primjer korištenja toga kriterija može se navesti znamenito Petrovo nijekanje Isusa ili Judina izdaja – oba su ta primjera predstavljala stanovitu nelagodu u krugovima prvih Isusovih sljedbenika. Stoga se zaključuju da elementi koji „prolaze“ kriterij neugode vrlo vjerojatno predstavljaju autentičnu građu, odnosno da su dio života povijesnog Isusa.
U znanstvenim se radovima koristi još nekoliko specifičnih kriterija, ali ih zbog opsega samog teksta nisam ovdje donosio. Navedeni su primjeri sasvim dovoljni da se demonstrira kako studije o povijesnom Isusu predstavljaju vrlo ozbiljnu historiografsku raspravu koja traje posljednjih nekoliko stoljeća i u kojoj sudjeluju povjesničari različitih svjetonazora (od kršćana preko ateista i agnostika do Židova i muslimana). Za razliku od wanabe internetskih zvijezda kojima je glavni doprinos pisanje površnih tekstova o navodnom nepostojanju Isusa, ozbiljne studije o povijesnom Isusu rezultirale su stotinama i tisućama knjiga, znanstvenih članaka, konferencija i zbornika radova. Dakako, među inima postoji mnogo neslaganja oko specifičnih elemenata Isusova života i konkretne primjene metodoloških alata (postoji i snažna opozicija među znanstvenicima prema kriterijima autentičnosti čemu sam i osobno vrlo blizak), ali se svi oni unisono slažu u tomu da je doista postojao propovjednik iz Nazareta čiji je utjecaj bio i ostao bez presedana u povijesti čovječanstva.
2 thoughts on “Povijesni Isus i kriteriji autentičnosti”