Biblijska evanđelja: mit ili povijest?

Prošli se tekst bavio vanjskim (grčko-rimskim) izvorima o Isusu iz Nazareta. Ondje sam nastojao ukazati na vrijednost ili (bolje rečeno!) manjak vrijednosti tih izvora u raspravi o povijesnosti začetnika kršćanske religije. Sada se fokus priče premješta na četiri kanonska evanđelja (Marko, Matej, Luka i Ivan) i njihovu historiografsku vrijednost. Najprije valja istaknuti da se evanđeljima može pristupati na različite načine. Može ih se promatrati iz teološke perspektive, može ih se analizirati na razini književnosti i retorike, može ih se čitati iz vjerskog aspekta kao Sveto Pismo koje je Bog nadahnuo. No, isto tako ih se može analizirati kao i svaki drugi tekst iz antike – gledajući ih kroz prizmu historiografije. Pristupati im na isti način na koji pristupamo čitajući Tacitove Anale ili Plutarhove Usporedne životopise. Odlučimo li se za takav pristup (koji nužno nije ni bolji ni lošiji od ostalih, samo je drugačiji) tada moramo staviti po strani naša osobna religijska uvjerenja i pustiti da nas u istrazi vodi isključivo metodologija povijesne znanosti.

Jedini način da znademo je li postojala neka osoba iz daleke prošlosti jest da istražimo sačuvane izvore iz toga razdoblja. U većem se broju slučajeva radi isključivo o pisanim izvorima što znači da im u pozadini stoje pojedinci koji su putem vlastitog teksta nastojali opisati neku osobu i njen život. Međutim, takvi izvori nisu uvijek u potpunosti pouzdani pa čak ni onda kada im je izvor informacija svjedočanstvo očevidaca. Zbog toga razloga povjesničari moraju razviti pažljive kriterije pri određivanju pouzdanosti različitih izvora koje imaju na raspolaganju. Svi mi koji se bavimo ovim poslom bi se složili da je, metodološki gledano, idealna situacija s izvorima otprilike ovakva:

  1. Više različitih izvora o istoj osobi
  2. Izvori koji su nastali vremenski relativno blizu života osobe koju opisuju (što je manji vremenski jaz između života osobe i razdoblja nastanka izvora manje su šanse za razvoj mitova i legendi)
  3. Izvori koji su međusobno neovisni tako da doista imamo situaciju u kojoj posjedujemo nekoliko različitih izvora, a ne da svi prepisuju od jednog izvora.
  4. Da izvori nisu u međusobnim kontradikcijama prilikom opisivanja istih epizoda iz života osobe o kojoj govore
  5. Da su izvori inherentno konzistentni
  6. Da izvori nisu pretjerano pristrani u svom opisu

Prije nego što spomenute kriterije apliciramo na kanonska evanđelja, vrijedi ponovno upozoriti da ja ovime ne pokušavam ni na koji način dovesti u pitanje sakralnu/religijsku/teološku vrijednost tih tekstova. Moja nakana nije rušiti autoritet i vjersku važnost koju kanonska evanđelja imaju za više od dvije milijarde ljudi na Zemlji. Naprotiv, cilj je analizirati jesu li ti tekstovi pouzdani kao povijesni izvještaji o životu i djelu Isusa iz Nazareta ili je sve što se ondje nalazi produkt mitologije i legendi.

Kanonska evanđelja nisu nastala odmah nakon Isusove smrti. Kao što je i spomenuto u prethodnome tekstu, najstarije je Evanđelje po Marku napisano oko 70. godine, dok je najmlađe Evanđelje po Ivanu napisano oko 95. godine. Povučemo li paralelu sa suvremenim razdobljem, to bi bilo kao da je prvi sačuvani izvor o Zimskim Olimpijskim Igrama u Sarajevu 1984. godine napisan prekjučer. Drugim riječima, to je kao da nemate niti jedan jedini izvor (bilo koje vrste) o ZOI u Sarajevu sve do 2021. godine. Također, autori evanđelja prema svemu sudeći nisu bili prvi Isusovi učenici odnosno svjedoci njegova života već pojedinci koji su nekoliko desetljeća kasnije oblikovali vlastite narative o Isusovu životu (uglavnom) na temelju ranijih usmenih predaja koje su kružile kršćanskim zajednicama. Uz to, postoje i određene kontradikcije odnosno proturječnosti u izvještajima kanonskih evanđelja kada su posrijedi detalji iz Isusova života o čemu će zasigurno biti više rečeno u jednom od budućih tekstova. Konačno, svaki je od autora evanđelja imao jasan teološki cilj kojeg nije ni skrivao: uostalom, evanđelja jesu radosna vijest napisana s ciljem da se druge uvjeri u određene vjerske istine. Konkretnije rečeno, radosna vijest o Isusu Kristu, uskrslom Sinu Božjem. To je nešto oko čega se sva četiri evanđelista slažu. No, u iznošenju priče o njegovu životu, evanđelisti su posjedovali vlastitu perspektivu oblikujući priču prema određenim motivima. Posljedično, portret Isusa iz Nazareta u Markovu evanđelju nije jednak portretu kojeg donosi primjerice Ivan u svom evanđelju. Iz toga proizlazi jasan zaključak prema kojemu evanđelistima nije bio primarni i isključivi cilj pokušati napisati „objektivnu prošlost“ već prenijeti teološku istinu o Sinu Božjem koji je svojom smrću i uskrsnućem otkupio grijehe ljudi. No, ovakve okolnosti ni po čemu ne sugeriraju da su miticisti u pravu. Tekstovi napisani nekoliko desetljeća kasnije od autora koji nisu bili osobni svjedoci događaja koje opisuju ne moraju a priori biti u potpunosti nepouzdani. Osim toga, historiografski je pozitivna činjenica da mi posjedujemo nekoliko ranih i neovisnih izvora o Isusovu životu. Naime, osim Marka, Mateja, Luke i Ivana, postoje i zasebni izvori koje su oni koristili u sastavljanju svoga narativa. Tako su primjerice Matej i Luka preuzeli dio tradicija o Isusovu životu iz nepoznatog izvora (kojeg povjesničari nazivaju „Q“), dio su preuzeli od Marka, a dio je svaki od njih preuzeo od zasebnog izvora (ono što povjesničari kolokvijalno nazivaju „M“ i „L“). Konačna je slika otprilike sljedeća (slika ispod).

  1. Q izvor (tamno plava boja) koji je prema svemu sudeći nastao između 30. i 50. godine, a koji se nalazi isključivo kod Mateja i Luke
  2. Markovo evanđelje koje je nastalo između 65. i 70. godine na temelju različitih izvora od kojih je jedan već spomenuti Q.
  3. Matejevo evanđelje koje je preuzelo dio iz Q, dio iz Marka (ljubičasta boja), ali dio iz zasebnog izvora (zelena boja). To su one priče koje se pojavljuju isključivo kod Mateja. Podsjećam, Matej je vlastito evanđelje napisao između 80. i 90. godine.
  4. Lukino evanđelje koje je također preuzelo dio tradicija iz Q, dio iz Marka, ali i dio iz zasebnog izvora (svjetlo plava boja). To su naravno one priče o Isusu koje se pojavljuju isključivo kod Luke. Podsjećam, Luka je vlastito evanđelje napisao između 80. i 90. godine
  5. I na koncu je tu Ivanovo evanđelje koje je nastalo između 90. i 100. godine. Autor ovog evanđelja imao je vlastite tradicije i izvore iz kojih je crpio materijale sastavljajući priču o Isusovu životu.

Zaključno se može kazati da u ta četiri dokumenta mi zapravo posjedujemo 6 različitih izvora koji su nastali između 10 i 60 godina od Isusova života. Iz navedenoga slijedi da je Isus vrlo vjerojatno najbolje osvjedočena osoba iz Palestine 1. st. uz moguću iznimku židovskog povjesničara Josipa Flavija čija su se djela sačuvala. Stoga, miticisti nisu u pravu kada odbacuju evanđelja zbog gore navedenih historiografskih problema. Čak štoviše, u posljednjih stotinjak godina, povjesničari su razvili metode u proučavanju i analiziranju dostupnih izvora o Isusovu životu. U nastavku ću samo proći nekolicinu generalnih metoda koje vrijede i u slučaju drugih ličnosti iz povijesti. Najprije vrijedi izdvojiti ono generalno pravilo koje kaže da su raniji izvori češće pouzdaniji od onih kasnijih. Ovo je pravilo posebno važno kada govorimo o dalekoj (antičkoj) prošlosti. Naime, kako vrijeme prolazi (godine, desetljeća pa čak i stoljeća) otvara se sve veći prostor za izmjenu narativa te dodavanje različitih mitoloških elemenata koje znaju u potpunosti zasjeniti autentične tragove života osobe o kojoj izvori govore. U našem konkretnom slučaju, starija evanđelja su (generalno gledano) pouzdanija te donose više povijesno autentičnog materijala. Stoga ne čudi da znanstvenici danas više autentičnih elemenata crpe iz primjerice Markova evanđelja nego li Petrovog evanđelja koje je nastalo sredinom 2. st. Osim toga, u pristupanju ranokršćanskim tekstovima povjesničari se čuvaju snažnijih elemenata pristranosti. Drugim riječima, ako autor dijelove Isusova života oblikuje strogo prema vlastitim ideološkim ciljevima oni sami po sebi pozivaju na oprez. Primjerice, Petrovo evanđelje sadrži jasan antižidovski sentiment koji je vidljiv kroz čitav narativ. Pa tako kada autor ovog apokrifnog teksta tvrdi da je židovski kralj Herod bio taj koji je zapravo osudio Isusa na raspeće, povjesničari znaju da ta izjava nije potaknuta željom da se preslika objektivna stvarnost već da se potvrdi i dokaže vlastita ideološka pozicija – u ovom slučaju, pozicija obilježena antisemitizmom. U toj je želji nepoznati autor namjerno iskrivio prošlost te ju prilagodio vlastitim željama i uvjerenjima.

Doista, u mnogim je aspektima rad povjesničara nalik onomu državnog tužitelja koji nastoji dokazati vlastitu propoziciju svjestan da je na njegovoj strani teret dokazivanja. U tom se pokušaju od njega očekuje kritičko ispitivanje svih svjedoka te pažljiva analiza bilo kakvih fizičkih dokaza (ako ih uopće ima). U slučaju historiografskih analiza Isusovog života, postoje i specifični kriteriji koji se već desetljećima koriste kako bi se izvukli autentični dijelovi od onih koji to nisu. O tim će kriterijima biti više rečeno u sljedećem tekstu.

1 thought on “Biblijska evanđelja: mit ili povijest?”

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *