Posljednji je tekst tek načeo temu odnosa mita i povijesti u životu Isusa iz Nazareta s posebnim osvrtom na tzv. miticističku teoriju koja drži da on nikada nije postojao. Pri tome su iznesena tri najčešća primjera miticističkih irelevantnih tvrdnji odnosno kvazi-argumenata koji se koriste s ciljem dokazivanja spomenute teorije. Danas ću se pozabaviti prvenstveno najstarijim grčko-rimskim izvorima o Isusu te ću ocijeniti njihovu vrijednost u raspravi o povijesnosti najvažnije ličnosti zapadne civilizacije. Konačan sud bi neke od vas ipak mogao iznenaditi! No, najprije je potrebno iznijeti osnovne biografsko-povijesne podatke o razdoblju začetka najraširenije religije svijeta.
Prema tumačenju većine povjesničara, Isus iz Nazareta je rođen između 6. i 4. god. pr. Kr. što je, samo po sebi, paradoksalno. Kako je Isus mogao biti rođen prije Krista? Razlog je zapravo vrlo jednostavan. “Krivnja” leži, čini se, na jednoj osobi. Početkom 6. st. kršćanski je mistik i redovnik iz Skitije (današnji prostor Rumunjske i Bugarske) Dionizije Mali po prvi puta uspostavio računanje godina prema Kristovu rođenju (Anno Domini). Time je želio potisnuti do tada prevladavajući oblik računanja vremena na istoku koji se oblikovao prema vladavini cara Dioklecijana – vladara koji je u kolektivnoj memoriji Crkve ostao upamćen po sustavnom progonu i ubijanju kršćana. Međutim, prilikom oblikovanja Anno Domini sustava, Dionizije je nesvjesno pogriješio u izračunu. Kroz stoljeća koja su uslijedila, njegov se način računanja vremena popularizirao, a samim time i greška koja mu se potkrala. Na koncu je ispalo tako da je Isus rođen 4 do 6 godina prije začetka ere koja se, paradoksalno, orijentira oko njegova rođenja. Većina povjesničara danas drži da je Isus umro oko 33. godine nakon što je otprilike 3 godine javno djelovao na prostoru Galileje i Judeje. Nedugo nakon toga dogodilo se i slavno Salvovo obraćenje na putu za Damask. Savao je postao apostol Pavao koji je svijetu u naslijeđe ostavio niz vlastitih poslanica pisanih između 48. i 62. godine, namijenjenih različitim kršćanskim zajednicama koje su se pojavile na prostoru Mediterana uz jedno pismo koje je bilo namijenjeno pojedincu (Filemonu). Također, kroz to su razdoblje kružile različite usmene predaje o Isusovu životu, njegovim javnim potezima i izjavama, navodnim čudesima koje je izvodio, sukobima s religijskim i političkim oponentima te na koncu predaje o njegovom uhićenju, raspeću, smrti i navodnom uskrsnuću. Poglavito na temelju tih usmenih predaja prvi je evanđelist (kojeg nazivamo Marko) sastavio svoje evanđelje negdje između 65. i 70. godine. Potom su između 70. i 80. godine autori koje nazivamo Matej i Luka sastavili vlastite narative o Isusovu životu utemeljene prvenstveno na Evanđelju po Marku, ali i nekim drugim ranijim izvorima. Na koncu je 1. st. autor kojeg nazivamo Ivan sastavio vlastito evanđelje koje je tematski poprilično drugačije od prethodna tri – iako naravno postoje određena preklapanja. Kronološki gledano, to su najstarija sačuvana evanđelja što bi značilo da su ostala evanđelja koja se često u popularnoj kulturi spominju nastala kasnije – tema koja će zasigurno biti dio jednog od budućih tekstova. U čitavom tom razdoblju (od Isusovog rođenja preko smrti oko 33. god. do kraja 1. st. kada nastaje posljednje biblijsko evanđelje) nemamo sačuvanu niti jednu sigurnu grčko-rimsku referencu o Isusu i njegovu životu. To ne treba, kao što je prethodni tekst objasnio, pretjerano čuditi budući da je u tom razdoblju Isus doista bio politički i društveno marginalna ličnost čija je javna karijera trajala svega 3 godine.
Prvi “poganski” autor koji se referira na Isusa bio je rimski namjesnik Bitinije (današnji prostor Turske) Plinije Mlađi. U obnašanju spomenute funkcije Plinije se susretao s optužbama većinskog puka na račun kršćana zbog njihovog tvrdoglavog odbacivanja starorimskih bogova te čudnih praksi koje prosječan rimski stanovnik nije mogao shvatiti. Zbog tih je optužbi i pritiska “poganskog” puka Plinije pokrenuo i niz ad hoc sudskih procesa protiv kršćana što ga je dovelo u situaciju da o tome obavijesti cara Trajana ne bi li se i saam uvjerio kako je postupio ispravno. U pismu napisanom oko 113. godine Plinije ističe, između ostaloga, da se kršćani običavaju okupljati ujutro i pjevati himne Kristu kojega štuju kao da je Bog. Čini se vjerojatnijim da je Plinije informacije o “novom praznovjerju” dobio prvenstveno od samih kršćana koje je podvrgnuo sudskom procesu, a u nekim slučajevima i mučenju što je čak i dovelo do pojedinaca koji su se pod pritiskom odrekli vlastite vjere. Zbog toga se Plinija ne može smatrati stvarnim primjerom ne-kršćanskog izvora informacija o Isusu – iako se on takvim predstavlja u brojnim apologetskim tekstovima. Jednostavnije rečeno, on jest bio vjerni sljedbenik starorimskih oblika religioznosti te protivnik kršćanstva, ali je svoje informacije o Kristu dobio primarno od kršćana kojima je sudio što tekstovi apologetske provenijencije često prešućuju (primjerice, vidi ovdje).
Uz Plinija vrijedi istaknuti i rimskog kroničara Tacita. U djelu Anali napisanom oko 116. godine Kornelije Tacit obrađuje rimsku političku povijest od Tiberija do Nerona (14-68. god. po. Kr.). Tacit spominje Isusa usputno u kontekstu koji je primarno vezan uz kršćane koji su nakon njegove smrti razvili vjeru u uskrsnuće i time zapravo udarili konceptualne temelje nove religije. U petnaestoj knjizi svojih Anala rimski kroničar donosi priču o požaru koji je buknuo u Rimu oko 64. godine te objašnjava kako su se javile glasine o tome da je požar zapravo podmetnuo car Neron koji je time želio osloboditi prostor unutar grada da ga može naknadno preurediti prema vlastitom ukusu. Da bi skrenuo pažnju sa sebe, Neron je, kako to Tacit tvrdi, “podmetnuo krivicu i najprobranijim kaznama udario na one koje je svjetina, omražene zbog njihovih sramotnih djela, nazivala kršćanima. Tvorac njihova imena Krist za Tiberijeve je vladavine od prokuratora Poncija Pilata kažnjen smrtnom kaznom, a pogubno je praznovjerje, načas potisnuto, stalo ponovno izbijati ne samo po Judeji, izvoru toga zla, nego i po Gradu, kamo se sa svih strana sve strašno ili sramotno slijeva i veliča.” Moguće je da je Tacit do informacija o Kristu i kršćanima došao za vrijeme obnašanja uloge namjesnika u proviniciji Mala Azija nakon što se suočio sa sličnim problemom kao i njegov osobni poznanik Plinije Mlađi. Gotovo je sigurno da Tacit nije svoje informacije prikupio od ljudi koji su osobno poznavali Isusa, niti je u svojim rukama imao bilo kakav službeni rimski dokument (primjerice, transkript sa suđenja kod Pilata). Drugim riječima, kakav god da je izvor Tacitovih informacija, on je suštinski posredan i kao takav se ne može uzimati kao konkluzivni dokaz Isusova postojanja. Jednostavnije rečeno, da Tacit predstavlja jedan jedini i isključivi spomen Isusova imena, čitava bi ova priča bila puno nejasnija. Slična je situacija i sa Svetonijem, tajnikom i bliskim suradnikom cara Hadrijana. U svom znamenitom djelu Život dvanaestorice careva objavljenom oko 120. godine, Svetonije na jednom mjestu spominje Isusa. Opisujući doba vladavine cara Klaudija (41-54. god. po. Kr.) rimski autor ističe: “Izgnao je iz Rima Židove koji su po Krestovu poticanju bili uzrokom nereda”. Pravopisna “pogreška” u Kristovu imenu ne treba iznenaditi jer su se u to vrijeme grčke riječi χρηστός (dobar, moralan) i Χρίστος (pomazanik; Mesija) izgovarale praktički jednako. Za sličnu pogrešku znademo i u slučaju novozavjetnih rukopisa. Tako primjerice rukopis p72 (3. st. po. Kr.) sadrži riječ χρηστός umjesto Χρίστος u drugom poglavlju Prve Petrove poslanice. Svetonijeva opaska vrlo vjerojatno reflektira situaciju u kojoj Rimljani nisu, u tom ranom razdoblju sredine 1. st., jasno razlikovali kršćane od Židova. Na koncu je njihova misionarska djelatnost u Rimu dovela do društvenih nemira što je potaknulo cara Klaudija u donošenju odluke o izbacivanju iz “vječnoga grada”. I u ovom se slučaju (kao i kod Plinija) ipak radi o usputnoj opasci koja ne nudi nikakve jasnije detalje o životu i djelu Isusa Krista.
Sukus kratkog pregleda grčko-rimskih referenci na Isusa je vrlo jednostavan: oni ni pošto ne predstavljaju krucijalne, temeljne i najvažnije dokaze o postojanju propovijednika iz Nazareta. No, indikativno jest to što niti jedan od spomenutih autora ne poseže za miticističkom teorijom. Drugim riječima, nitko od ranih „poganskih“ kritičara i neprijatelja kršćanstva ne smatra mudrim isticati ideju prema kojoj Isus nikada nije postojao. Čak štoviše, miticizam se kao takav prvi put pojavljuje tek u radovima pojedinih autora iz 19. st. poput Brune Bauera. U tom je pogledu posebno interesantan slučaj „poganskog“ retoričara i intelektualca Celza koji oko 180. godine izlaže prvu sveobuhvatnu kritiku kršćanske religije. Celzo je bio vrlo upućen u osnovne elemente „novog praznovjerja“ te je čak i isticao međusobne kontradikcije odnosno proturječnosti u evanđeoskim izvještajima o životu Isusa iz Nazareta. Međutim, Celzo nigdje ne poseže za miticističkim „argumentom“ koji bi mu se vrlo vjerojatno činio potpuno suludim. Za njega je kršćanstvo doista puko praznovjerje, religija za budale i šarlatane na koju uglavnom padaju pojedinci koji pate od intelektualnog deficita + žene koje čovjek na svašta može nagovoriti. Usprkos svemu tomu, Isus je, prema njegovu tumačenju, zasigurno postojao. Uostalom, sva četiri evanđelja koja je Celzo čini se pažljivo čitao to dokazuju. Upravo će sljedeći nastavak ove serije tekstova biti usmjeren prema analizi evanđelja kao povijesnih izvora.
Svaka pohvala na tekstovima! Jako odmjereno pišeš bez pretencioznih navika bilo u smjeru kršćanstva bilo u smjeru ateizma. Držiš se povijesti i znanosti. Samo nastavi tako!
Hvala ti na lijepim riječima!