Isus iz Nazareta: između mita i povijesti

Postoji nešto jedinstveno u susretu povjesničara s Isusom iz Nazareta. Zbog jednostavne činjenice da je upravo on danas središte, ishodište, cilj i usmjerenje najpopularnije religije svijeta, povijesna istraživanja njegova života uvijek potenciraju različite kontroverze i reakcije. Ne čudi da svjedočimo ogromnoj svjetskoj industriji knjiga, članaka, zbornika radova te svih drugih mogućih i nemogućih tekstova, ali i filmova o povijesnom Isusu. Za neke je on politički revolucionar koji je pokušao osloboditi Židove od rimske okupacije; za neke je pacifist kojemu su nasilje i ratovi bili stran pojam. Jedni ga povezuju s proto-komunističkim idejama, drugi ukazuju na njegova proto-demokratska načela, a treći govore o njegovom mirnom obiteljskom životu s Marijom Magdalenom. Postoje i oni koji sve odbacuju tvrdeći da čovjek toga imena nikada nije postojao te da je, posljedično, religija nazvana po njemu zapravo utemeljena na mitu, fikciji, običnoj bajci. Sustavna potraga za pravim licem propovjednika iz Nazareta traje gotovo 300 godina i kako stvari trenutno stoje neće brzo stati. U seriji tekstova jednostavnog naslova “Isus iz Nazareta: između mita i povijesti” pokušat ću Vas provesti kroz generalne spoznaje do kojih je došla spomenuta sustavna potraga za povijesnim Isusom. Prvih nekoliko nastavaka bit će poglavito usmjereni na dekonstrukciju tzv. miticističke teorije koja odbacuje svaku povijesnost začetnika najraširenije religije svijeta. Iz njihovog je “kluba” proizašao čitav niz tekstova i knjiga (link; link; link) koje su uglavnom pisali pojedinci bez diploma i doktorata iz srodnih područja (povijest; teologija; sociologija religije i sl.). Započet ću s nekoliko miticističkih argumenata koji to zapravo i nisu. Naime, u raspravi o Isusovoj povijesnosti miticisti često iznose određene tvrdnje koje (i u slučaju kada su točne) ni po čemu ne podupiru njihovu osnovnu teoriju.

Jedna od omiljenih tvrdnji kojima nastoje srušiti Isusovu povijesnost jest navodno nepostojanje mjesta Nazaret u 1. st. Prema toj logici ako doista u 1. st. nije postojao grad Nazaret, onda nije postojao ni Isus (iz Nazareta). Kao primjer iz recentnog doba može se istaknuti Rene Salm koji je čitavu knjigu ilustrativnog naslova “Mit o Nazaretu” posvetio upravo tome. Kao glavni argument u korist vlastite teze, Salm iznosi činjenicu da se istoimeni grad ne spominje niti u Starom Zavjetu niti kod Josipa Flavija (židovski povjesničar iz 1. st.) niti u Talmudu. Jedina iznimka su biblijska evanđelja koja naravno taj grad povezuju s Isusom. Na Salmovu žalost, arheološka su istraživanja u posljednjih nekoliko desetljeća nesumnjivo iskopala ostatke Nazareta datirane upravo u 1. st. Tako je primjerice 2009. godine otkrivena kuća iz toga razdoblja zajedno sa ostatcima keramike i drugog posuđa. Pitanje postojanja Nazareta u 1. st. nije uopće predmet spora među suvremenim arheolozima. No, čini mi se da miticisti poput Salma propuštaju uvidjeti jednu vrlo važnu stvar: čak i da Nazaret nije tada postojao, to samo po sebi ne bi ni na koji način značilo da Isus također nije postojao. Mogao je naprosto potjecati iz nekog drugog mjesta s prostora Palestine. Kada bi se za 300 godina otkrilo da maleni gradić Hope (savezna država Arkansas) nije postojao u 20. st. to ni po čemu ne bi bacilo sumnju na postojanje Billa Clintona koje se mora odrediti na temelju drugih parametara.

Druga stvar koju miticisti često ističu jesu nadnaravni (čudesni) elementi u narativu koje biblijskih evanđelja. Iza te se tvrdnje krije pretpostavka da ako povjesničar prihvati Isusovo postojanje, on ujedno mora i prihvatiti istinitost apsolutno svih elemenata njegovih biografija, uključujući i čudesa poput hodanja na vodi, pretvaranja vode u vino, oživljavanja mrtvih i sl. Međutim, povjesničari su vrlo dobro upoznati s tim (nadnaravnim) elementima koji su uostalom prisutni i u opisima prošlosti drugih autora iz antike poput Svetonija ili Tacita. Posao povjesničara nije da procjenjuju istinitost nadnaravnih tvrdnji već da pokušaju rekonstruirati prošlost na temelju uporabljiv tragova koji se kriju u primarnim izvorima. Tako primjerice povjesničar nije dužan vjerovati u Isusovo hodanje na vodi da bi uspostavio njegovu povijesnost baš kao što nije dužan ni vjerovati u čudesne (nadnaravne) okolnosti rođenja cara Augusta ili njegovo uzašašće na nebo da bi vjerovao u postojanje prvog rimskog cara. Biblijska evanđelja donose čitav niz naravnih informacija o Isusovu životu koja se mogu podvrgnuti kritičkoj analizi povijesne znanosti. Nema ničega metodološki neprihvatljivog u narativu o židovskom propovjedniku iz 1. st. koji je okupio manji broj sljedbenika nagovještavajući dolazak Kraljevstva Božjega. O sličnim pojedincima iz židovskog kulturološkog habitusa znamo i iz drugih antičkih izvora. Čini se da se iza miticističke pozicije krije jedan vrlo rigorozan te radikalan stav: ili se sve u biblijskim evanđeljima dogodilo točno onako kako piše ili se ništa nije dogodilo i Isus nikada nije postojao. U tom su pogledu oni puno bliže fundamentalističkim denominacijama protestantizma koje čvrsto vjeruju u apsolutnu povijesnu točnost svakog dijela biblijskih evanđelja što je pozicija koja se, iz historiografske perspektive, vrlo teško može braniti.

Uz ovu se tvrdnju kod miticista često veže i prigovor o misterioznom nedostatku grčko-rimskih autora koji se referiraju na Isusa u vrijeme njegova života. U ovoj se kritici zapravo skriva stanovita vrsta anakronizma koju povjesničari upoznati sa svojom strukom mogu vrlo jednostavno detektirati. Naime, iz perspektive 21. st. Isus iz Nazareta vrlo vjerojatno jest najutjecajnija osoba u povijesti zapadne civilizacije, ime za koje se čuje u svakom kutku ovoga svijeta. Međutim, u vrijeme njegova života, Isus je, u okviru Rimskog Carstva u kojem je tada živjelo otprilike 60 milijuna ljudi, bio apsolutna nepoznanica. Pripadnik nižeg društvenog sloja iz ruralnog dijela zabačene provincije carstva s nekoliko desetaka sljedbenika čija je javna karijera trajala najduže tri godine. Koliko Vas je čulo za Apolonija iz Tijane? Grčki filozof i asket iz 1. st. za kojeg su njegovi sljedbenici vjerovali da je Sin Božji i čudotvorac koji je (navodno!) iscjeljivao bolesne te uzdizao mrtve da bi nakon svoje smrti uzašao na nebo? Koliko Vas je čulo za Judu Galilejca koji je, zbog poreznih opterećenja, u 1. st. podigao ustanak protiv rimske vlasti okupivši pri tom značajan broj sljedbenika? Razlog zbog kojih su njihova imena tek fusnota u povijesnim udžbenicima jest njihova sudbina i ono što se događalo nakon njihova života. Za razliku od njih, godine i stoljeća iza Isusa svjedočila su oblikovanju religije u čijem je središtu bio upravo on; religije koja je na koncu trijumfirala u Rimskom Carstvu, protegla se kroz srednji i novi vijek, oblikovala klasičnu glazbu, književnost i arhitekturu te i dan-danas predstavlja najrašireniju kulturološku silu s više od 2 milijarde sljedbenika. Uzme li se u obzir izvorni kontekst 1. st. ne iznenađuje manjak spomena Isusova imena kod grčko-rimskih autora. Uz sve to treba u uzeti u obzir ne samo značajan broj izvora koji se, zbog zuba vremena, nisu sačuvali, već i osnovne komunikacijske kanale toga doba koji nisu bili ni približno snažni i prisutni kao danas. Govorimo o svijetu bez interneta, televizije, mobitela, telefona, automobila, vlakova, aviona; o svijetu koji nije poznavao čak ni tiskarski stroj, gdje je sastavljanje pisma trajalo mjesec dana i u kojemu je oko 90 % populacije bilo nepismeno i neobrazovano.

Dakle, radi se o potpuno irelevantnim tvrdnjama koje i kada su točne ne mogu reći apsolutno ništa o povijesnosti Isusa iz Nazareta. Konkretnije o vanjskim (grčko-rimskim i židovskim) izvorima (tko se sve u antici referirao na Isusa, kada i u kojem kontekstu) o njegovu životu bit će više rečeno u sljedećem postu.

4 thoughts on “Isus iz Nazareta: između mita i povijesti”

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *