Prethodni je post bio namijenjen središnjim argumentima koji su znanstvenu zajednicu doveli do zaključka prema kojemu je gotovo sigurno Evanđelje Isusove supruge djelo suvremenog krivotvoritelja, a ne autentični papirus iz antike ili srednjega vijeka. Čak štoviše, postalo je jasno da je anonimni kolekcionar predao Karen King fragment čiji je sadržaj bio nespretno kopiran na temelju kritičkog (online) izdanja Tomina evanđelja – stvarnog i autentičnog dokumenta iz antike. Naime, krivotvoritelj je naprosto prišivao različite riječi iz Tomina evanđelja sugerirajući tako brak između Isusa i Marije Magdalene. Međutim, pri tom je prišivanju nesvjesno preuzeo i neke gramatičke greške koje jedino i isključivo postoje u online izdanju objavljenom pod uredništvom Michaela W. Grondina. Sada nam još samo preostaje otkriti povijest „novootkrivenog“ dokumenta. Tko je „zaslužan“ za „otkriće“ koje je šokiralo kako znanstvenu tako i zainteresiranu javnost tog rujna 2012. godine?

Zahvaljujući radu dvojice novinara moguće je zaokružiti čitavu priču. Prvi od njih je Owen Jarus čija je novinarska karijera posebice usredotočena na povijesne i arheološke teme. On je u proljeće 2014. godine odlučio istražiti čovjeka za kojega se držalo da je bio prijašnji vlasnik spornog fragmenta: stanoviti Hans Urlich Laukamp. Njega je kao prethodnog vlasnika identificirao, prema svjedočenju Karen King, anonimni darovatelj fragmenta. Prema toj verziji priče, Laukamp je tvrdio da je do fragmenta došao prilikom posjete DDR-u 1963. godine. Inicijalni je problem bio u tome što je Laukamp u tom trenutku predstavljao tek ime koje je trebalo povezati s licem. Bio je totalna nepoznanica. Pričalo se da je on vlasnik fragmenta bez da ga je itko ikada intervjuirao ili došao u kontakt s njim. To je brzo dovelo do prvih sumnji u njegovo postojanje. Jarus je odlučio od tuda krenuti u daljnje istraživanje. Saznao je da je ipak postojao čovjek toga imena, ali je umro u Floridi još 2002. godine. Budući da ga nije mogao intervjuirati, Jarus je započeo istraživati njegov život putem razgovora s rodbinom, prijateljima i poznanicima. Vrlo brzo je došlo do nekih iznimno indikativnih saznanja. Primjerice, obitelj i prijatelji su gotovo pa unisono svjedočili o tome da Laukampa nikada nije interesirala pretjerano ni povijest niti trgovina starinama. Ništa nije dalo naslutiti da bi on mogao biti na bilo koji način povezan s problematičnim fragmentom. Detaljnija je istraga čak otkrila da Laukamp 1963. godine uopće nije bio na prostoru DDR-a što i ne treba čuditi ako se uzme u obzir društveno-politički kontekst Hladnog rata kada putovanja između istočne i zapadne Njemačke i nisu bila baš jednostavna.

Čitavo je to vrijeme postojala i druga varijanta priče o povijesti Evanđelja Isusove supruge. U jednome članku objavljenom vrlo brzo nakon predstavljanja „novootkrivenog“ fragmenta, istraživački je novinar Ariel Sabar istaknuo da mu je King prenijela sasvim drugačiju povijesnu genezu prema kojoj je fragment bio u posjedu obitelji Laukamp još od početka Drugog svjetskog rata. Sama činjenica postojanja dvaju kontradiktornih priča obavijenih mutnim radnjama i slojevima nejasnoća bili su dovoljni za podizanje skepse na još višu razinu. Inače, Sabar je jedini novinar koji je bio fizički prisutan s Karen King u Rimu kada je javnosti obznanjen novi fragment. Dakle, radi se o čovjeku koji je od samih početaka bio involviran u čitavu priču te je vrlo dobro poznavao same okolnosti toga događaja. Budući da je opetovano isticao problematiku maglovitog porijekla fragmenta koja se najbolje ogleda u činjenici da ni sama King nije bila previše upućena u to jer je odlučila poštovati anonimnost kolekcionara koji joj je fragment predao, Sabar se odlučio fokusirati upravo na tu dimenziju – istraživanje izvora i detektiranje povijesti vlasnika samog fragmenta. O tome je na koncu objavio i detaljan novinski članak. Što je u kratko otkrio? Sabar je saznao da je Laukamp bio u poslovnim vezama sa stanovitim Walterom Fritzom koji je u ranim 80-im godinama prošlog stoljeća bio, u svojstvu egiptologa, na prostoru Njemačke. Čini se da je upravo Fritz, s obzirom na vještine i profesionalnu orijentaciju, bio idealan kandidat za oblikovanje krivotvorine poput Evanđelja Isusove supruge. Sabar je također otkrio jedan interesantan podatak. Naime, Fritz je uspostavio još u kolovozu 2012. godine domenu (www.gospelofjesuswife) koja više nije aktivna. Dakle, nekoliko mjeseci prije samog otkrića fragmenta što sugerira da je Fritz unaprijed znao za njegov sadržaj i potencijalni značaj. Na koncu, zahvaljujući neovisnim istraživanjima dvojice uglednih novinara zainteresiranih za istinu, a ne senzaciju, dobili smo i zaokruženu priču o Evanđelju Isusove supruge. Fragment veličine kreditne kartice je u suštini obična i loše sastavljena krivotvorina jednoga egiptologa koji je bezuspješno pokušao uvjeriti znanstvenu zajednicu o navodnom braku Isusa i Marije Magdalene.

Zatvarajući ovaj aspekt ranokršćanske povijesti možemo se pitati koji je uopće značaj te priče o Isusovom braku? Iz vizure povijesnog istraživanja, sasvim je marginalno je li Isus bio oženjen ili nije. Za mene kao povjesničara, to je poput i brojnih drugih pitanja iz prošlosti koja zahtijevaju analizu, vaganje dokaza i zaključak. Prema dostupnim izvorima (stvarnim antičkim izvorima iz 1. stoljeća!) Isus iz Nazareta je živio u celibatu što nije bila nikakva inovacija u kontekstu židovskog društva i kulture toga doba. Drugim riječima, vjerojatnije je da nije bio oženjen nego li da jest. Je li, teoretski gledano, mogao biti oženjen? Jest. Međutim, čini se da nije. No, paradigma o Isusovu braku koja se ciklički svako malo pojavljuje i koja će se nesumnjivo nastaviti pojavljivati zapravo ima jedan dublji cilj: šokirati javnost i prikazati Katoličku Crkvu kao organizaciju koja je odgovorna za najveće zataškavanje u povijesti kršćanstva. Sve to naravno ide vrlo često uz onu priču o alternativnoj povijesti ranog kršćanstva koju zli biskupi i pape skrivaju od vjernika. I ona će uvijek biti, zbog svoje šokantnosti, zanimljivija kako običnom puku tako i brojnim novinarima.