Sjećam se kada sam usred pripreme za treću godinu studija povijesti prvi puta čuo vijest o tek otkrivenom dokumentu koji dokazuje da je Isus bio u braku s Marijom Magdalenom. Bilo je to u rujnu 2012. godine, a mediji su ga vrlo brzo prozvali Evanđelje Isusove supruge. Javnost je o njemu upoznala na konferenciji u Rimu Karen King – ugledna povjesničarka i stručnjakinja za rano kršćanstvo sa Sveučilišta Harvard. Njezin je plan od samog početka bio omogućiti te usmjeriti koordiniranu medijsku kampanju pa se stoga unaprijed javila trima američkim medijskim kućama koje su prenosile samu konferenciju. Uz to, potaknula je i objavu dokumentarnog filma koji je svijetlo života ugledao već 2 tjedna nakon otkrića. Dakle, sve je bilo planski usmjereno prema tomu da se medijski što snažnije pokrije čitava priča. Uspješnost ovog “organiziranog medijskog zločina” dokazuju i naši vrli portali koji su, jašući na senzacionalizmu, prenijeli tu vijest. (link; link; link). Što je Karen King u rujnu te Gospodnje godine 2012. otkrila svijetu? Otkrila je zapravo jedan komadić papirusa (slika gore) s tekstom (pisanim na koptskom) za kojeg je tvrdila da potječe iz antike. Ono što ovaj papirus čini toliko senzacionalnim pa čak i vrijednim da se o njemu izvještava na Dnevniku jedne od medijskih kuća u RH (link) jest sadržaj odnosno dio u kojemu piše: Isus im reče: moja žena. Otkriće papirusa na kojemu Isus spominje svoju ženu može dovesti do zaključka da se ovdje radi tek o nekakvom metaforičkom diskursu (možda je Isus govorio o Crkvi kao o svojoj “ženi”?!). Međutim, “problem” je što se u tekstu spominje Marija te se pri dnu ističu navodne Isusove riječi: Ja stanujem s njom. Dakle, sasvim je jasno da papirus kojeg je King otkrila na konferenciji u Rimu 2012. godine eksplicitno sugerira da je Isus doista imao ženu i da je (pretpostavljam?) živio jedan ugodan obiteljski život. Na prvu se činilo da smo “napokon” došli u posjed nekog dokumenta iz antike u kojem se tvrdi da je Isus bio oženjen! I to ne za bilo koga, već za Mariju Magdalenu.

Kad god se dogodi otkriće novog povijesnog dokumenta, u čitavu je priču nužno uključiti i druge znanstvenike te pričekati njihove analize i zaključke. Karen King je to učinila konzultirajući se, između ostaloga, s jednim od najuglednijih svjetskih stručnjaka za antičke papiruse Rogerom Bagnallom. Bagnallov je inicijalni zaključak bio pozitivan: papirus zaista potječe iz antike! Međutim, istovremeno su se počeli pojavljivati ozbiljni znakovi upozorenja. Prije svega, nije se znalo praktički ništa o porijeklu papirusa. Od kuda je došao? Gdje je otkriven? Koja mu je povijest? Čovjek koji je predao Evanđelje Isusove supruge (uz još nekoliko papirusa za koje je tvrdio da također potječu iz antike) bespogovorno je inzistirao na vlastitoj anonimnosti što je King prihvatila. Dakle, znanstvena je zajednica ostala uskraćena za ključne informacije o povijesti dokumenta koje mogu potencijalno i potvrditi, ali i negirati njegovu autentičnost. Nadalje, koje su doista šanse da otkrijete novi fragment papirusa (veličine kreditne kartice) i da to baš bude onaj dio na kojemu se sugerira Isusov brak s Marijom? Posebno ako se uzme u obzir da se Evanđelje Isusove supruge izvrsno uklapa u ono što Nijemci nazivaju Zeigeist (Duh vremena). Naime, od 2003. (a onda pogotovo od 2006.) godine Da Vincijev kod je uvelike oblikovao popularnu kulturu kada je posrijedi ranokršćanska povijest. Radi se o romanu američkog književnika Dana Browna objavljenog 2003., a ekraniziranog (s Tom Hanksom u glavnoj ulozi) tri godine kasnije. Da Vincijev kod pripada književnom žanru povijesnih romana koji spajaju mnogo fikcije s vrlo malo autentičnih događaja. Odmah po objavljivanju ovoga djela, uslijedila je snažna reakcija u znanstvenoj zajednici što je za posljedicu imalo pojavu čitave “industrije” knjiga koje opovrgavaju brojne historiografske aspekte Brownova romana (link; link; link; link). U suštini, teza Da Vincijevog koda jest da je Isusov brak s Marijom Magdalenom najveća tajna koju je Katolička Crkva stoljećima skrivala od javnosti. Iz tog se braka rodila kćer, a Isusova je krvna loza nastavila postojati kroz povijest sve do danas. Sveti Gral uopće nije kalež iz kojeg je Isus pio na Posljednjoj večeri. Sveti Gral je u stvari sama Marija Magdalena jer je nosila njihovo dijete. Iako su povjesničari odmah bili sasvim sigurni da je ta povijesna teza (kao i brojne druge iznesene u romanu) potpuna budalaština bez ikakvih uporišta u izvorima, njihovi se glasovi naprosto nisu mogli probiti u buci koja je stvorena zahvaljujući romanu koji je bio puna 63 tjedna na New York Times best selling listi. Ako se pogleda šira slika narativa o Isusovom braku s Marijom Magdalenom, vrlo se lako može primijetiti da je otkriće koje je Karen King predstavila javnosti u rujnu 2012. godine zapravo puhalo u diple paradigme koja se vrti još od 80-ih godina prošlost stoljeća. Tako je primjerice 1982. godine objavljen roman Holy Blood, Holy Garil koji je tematski vrlo sličan Brownovom romanu iz 2003. zbog čega su i pale tužbe oko plagiranja u Sjedinjenim Američkim Državama. Izgleda da plagijati nisu samo problem brdovitog Balkana. Naravno, središnja ideja obaju romana jest to da su Isus i Marija bili u sretnom i dugovječnom braku. Nekih desetak godina kasnije američka je književnica Margaret Starbird objavila knjigu The Woman with the Alabaster Jar: Mary Magdalen and the Holy Grail (prevedena i na hrvatski). U knjizi Starbird pokušava reagirati na ono što ona smatra sustavnom represijom žena u katoličkoj tradiciji i povijesti. Umjesto toga je uspjela tek ponoviti tu famoznu tezu o braku između Isusa i Marije. Kao posljednji primjer može se istaknuti film iz 1988. slavnog američkog redatelja Martina Scorsesea The Last Temptation of Christ. Utemeljen na nekoliko desetljeća starijem romanu grčkog književnika Nikosa Kazantzakisa, film se poigrava s idejom braka Isusa (William Dafoe) i Marije (Barbara Hershey) budući da prikazuje Isusa na križu koji zamišlja kako je mogao imati drugačiji život – život obiteljskog čovjeka u sretnom braku s Marijom. Pojava Scorsesejeva filma podigla je krajem 80-ih godina toliko prašine da su mu se čak i različite kršćanske zajednice na zapadu javno i otvoreno usprotivile tražeći da se zabrani prikazivanje što se u nekoliko američkih gradova na koncu i dogodilo.

U konačnici ispada da je pogrešno sve što ste ikada znali o povijesti ranog kršćanstva i Katoličke Crkve. Prava je istina skrivena iza tajnih spletki koje pod svojom “šapom” drže zli biskupi sa šiljatim kapama koji su, uzgred rečeno, kroz posljednjih 1500 godina odgovorni za stotine tisuća mrtvih. No, ako se ipak nekako uspijete probiti kroz gomile laži i obmana koje nam je Katolička Crkva kroz povijest servirala, naići ćete na istinsko kršćanstvo sažeto u nevjerojatnoj priči o braku i sretnom suživotu Isusa i Marije Magdalene. U suštini, radi se o vrsti kulturološke putanje koja se snažnije zakotrljala još tamo u 80-im godinama prošlog stoljeća, a koja je svoju maksimalnu brzinu doživjela prvo 2003. godine objavom romana Da Vincijev kod, a onda i otkrićem papirusa kojega je Karen King u rujnu 2012. prezentirala sveopćem puku. Od tada je prošlo gotovo deset godina, a nije došlo ni do kakvih revolucionarnih promjena u znanstvenoj percepciji povijesti ranoga kršćanstva. Mediji su prestali izvještavati o senzacionalnom Evanđelju Isusove supruge i nastupila je svojevrsna kolektivna amnezija masovnih medija. O razlozima zbog kojih je došlo do takvog ishoda više u sljedećem postu!